EUTANAZIJA ILI ETIKA SMRTI
Paralizirana i nasmrt
bolesna Britanka Diane Pretty (43), koja je od Europskog suda za ljudska prava
zatražila da joj dopusti eutanaziju, izgubila je slučaj u završnom krugu
procesa. Pretty je paralizirana i stoga se ne može ubiti sama, ali je od Suda
zatražila da to dopusti njenog supruga Brianu nakon što mu britanski Vrhovni
sud nije dao garanciju da nakon takvog čina neće biti sudski gonjen u Velikoj
Britaniji.
Majka dvoje djece boluje od
neizlječive motoričke neurodegenerativne bolesti koja će za nekoliko mjeseci
uzrokovati potpuno zatajenje njezinpg respiratornog sustava. Pomoć pri
samoubojstvu prema engleskom zakonu je ilegalna, a kazna koja zbog takvog čina
može biti dosuđena maksimalno je 14 godina zatvora. Jedina zemlja u kojoj je
eutanazija legalna od 1. aprila je Holandija.
Ovaj clanak sam danas procitao onako slucajno na netu i dao mi je ideju da danas napisem nesto o tome kakvo je moje shvacanje o eutanazii i dali uopste postoi ta etika smrti.Koliko sve to moze da bude eticno. Zato da vas upozorim prije početka. Ovo nije veseo post kao ni predhpdna dva posta, niti
post s kojim će te se složiti. Možda neki hoće, neki neće. Neki neće shvatiti o
čemu pišem niti zašto. To nije važno. Samo ne bih željeo da ovo polovično
pročitate i reagirate na prvu. Razmislite malo, onda napišite to što želite.
Ugodno čitanje.
Prije nekog vremena, kada sam postao svjestan
smrti, i toga da ljudi ubijaju sebe i druge iz raznih razloga, počeo sam
razmišljati o opravdanosti tih razloga, kao i o "moći" ljudi da
određuju tko će i da li će, i kada će umrijeti.
Možda sada mislite da ciljam na ubojstva, ratove, abortuse i smrtne kazne, ali
nije tako. Ne želim pisati o tome kako ljudi ubijaju, već o tome kako brane
umrijeti.U svijetu gdje svi samo žele biti mlađi, gdje žele živjeti duže i gdje se
toliko propagira vrijednost ljudskog života, zanemaruje se onaj dio ljudskog
života koji nas čini ljudima i koji nas čini živima. Smrt. Od nje se
distancira, nje se boji. A opet, velik je dio toga što radimo određen našom
željom i vjerom u život poslije smrti. To je ono mjesto s kojega se zaista nitko
nije vratio, a oni koje se vrate polovično su samo uzrok srčanim i mozdanim infarktima,
ono mjesto koje je izvor straha u svakom čovjeku. Ono mjesto, možda čak i
vrijeme, ili neka druga dimenzija koju mi, živi ljudi, ne možemo razumjeti, je
ono u koje ćemo ući sami, bez podrške, bez znanja kamo i kako idemo, a možda
toga niti nećemo biti svjesni. Možda ćemo tim "prelaskom" zaboraviti
sve što smo ikada bili.
Eutanazija, ili ubojstvo iz samilosti je, po mom
mišljenju, baš to, iskaz samilosti. Osobi koja traži da joj se olakšaju muke to treba biti omogućeno. Inkvizicijske metode su nestale sa srednjim vijekom, a
tjeranje osobe koja više nema nikakvog nadzora nad vlastitim tijelom, a koja je
svjesna i zarobljena u njemu, je baš to, mučenje. Osobe oduzete u potpunosti
mogu živjeti godinama, desetljećima, a svo to vrijeme one su mučene, svidjelo
se to vama ili ne. I, uopće, koja je poanta života ako se nikad nećeš
ustati iz kreveta, ako nećeš prošetati, ako se nećeš smijati, ako nećeš
plesati, voditi ljubav, ili samo izaći i duboko i svjesno udahnuti, zadržati
zrak i izdahnuti?
Koja je poanta života ako zapravo ne živiš?Ne krivim osobe koje drže svoje voljene na životu iako oni tako pate, oni se
boje gubitka, boje se smrti i za te osobe, boje se možda neke kazne, ili
okrivljavanja osobe o kojoj se radi, ali najveći razlog protiv je nada. Ona
nada koja nema uporište u nekom razumu, koja može ostati samo san, samo želja i
samo nada. I ta nada je ubojica samilosti. Jer i najmanja mogućnost da će osoba
koja leži i pati ustati i opet biti ona stara je dovoljan razlog da ideja o
eutanaziji bude odbačena.
Iako, sada ne mogu tvrditi da bih postupio tako, ili suprotno, jer se u toj
situaciji nisam našao i ne mogu se zamisliti u njoj. A tada, s obzirom da se
radi o temi koja je, kao što sam već rekao, izvor najvećeg straha, sav razum
gubi snagu, i ostaju samo emocije. Ponajprije, taj strah. Strah da bi ta osoba
prije umiranja mogla reći "Zašto?". Da bismo ju ubili.Ali, taj strah je sebičan, Taj strah je egoističan. On se odnosi samo na nas. U
tom strahu se zapravo nikada ne misli na drugu osobu. U tom se strahu misli na
to što ćemo MI pogrešno napraviti, kako ćemo MI biti kažnjeni, kako ćemo Mi
nekoga izgubiti. Ali, sada, dok te emocije nisu uključene, dok taj strah spava, mogu reći da
podržavam ideju eutanazije. Ako svom ljubimcu možemo skratiti muke ako se muči,
po čemu su ljudi manje vrijedni olakšanja, ili više vrijedni patnje? Da, danas
je eutanazija dobra i plemenita stvar. Sutra, ne znam hoću li tako misliti.
No, problem je u tome što ljudi ne razmišljaju dovoljno o tome. Kao što sam
rekao, imam već neko mišljenje, koje se trudim preispitivati. Jako puno ljudi
prihvaća ono religijsko mišljenje u ovom pitanju, ako se ne varam, čak i više
nego u ikojem drugom. A nitko se ne zapita kakvi su motivi tih vjerodostojnika
koji diktiraju moral. I koliko je taj moral suprotan od pravih ljudskih
vrijednosti koje svi imamo usađene u sebe, a koje naglašavaju suosjećanje, i
pomaganje. Možda će te reći da je crkva ta koja pomaže i koja suosjeća, ali
nije. Ona inzistira na strogom i krutom pridržavanju pravila. Ako se kaže
"ne ubij", onda se misli "ne ubij nikad", ne poštuju se i
ne razmišlja se o onim finim sivim područjima, koja zapravo obuhvaćaju većinu
naših života. Mi ne živimo u crno-bijelom svijetu. Naš svijet je prepun raznih boja, koje nisu određene, tu je čitav spektar unutar onog poznatog. Postoji previše toga za odlučiti a da bi sve bilo određeno zakonom, pravilima, društvenim moralom, etikom, bon-tonom, čime god. Postoji previše toga oko čega se treba razmisliti bez uključivanja straha i bez bojazni. Svaki život je individualan i poseban, a takva je i svaka smrt. Mi, ljudi, samo mi možemo biti humanisti. To umjesto nas ne može biti niti jedna institucija. U ovome slušajte sebe, a strah i ono čemu su vas učili odmalena ostavite postrani.
Laku vam noć želim.
Postala sam ljubiteljica tvaga bloga i neznam stalno proveravam sta ima novo. Ovoga puta sam dvaput procitala tekst i videla sam da ni ti sam nisi izgradio jasan stav o eutanazii. Pa i vecinom smo tako ne zelimo da gledamo kako nam najblize pate kako postaju robovi u svoga tjela a sa druge strane postoi taj strah da ih opoet ne izgubimo da ih smrt ne uzme iz nasih ruka jednostavno da ih ne izgubimo. Potpuno razumjem tvoje mislenje i stvarno te shvacam to je tema o kojoj mozes da razmisljas puno vremena a nista konkretno da ne zakljucis. I ovaj post ti je super i mislim da vredi da se procita i da se razmisli o tome malo vise. pozdrav
Autor jajna m — 31 Okt 2007, 01:04
koliko god razmisljao ne mogu da doidzem do odgovora jel stvarno nikada nisam se nasao u takvoj situacii. mozda to moze da nam kaze neko ko je bio u situacii da odlucuje o tome i zato evo pozivam ako postoi neko takav neka iznese svoje misljenje kad je vec naceta ta tema. Inace stvarno neznam dali cu moci da izdrzim da gledam kako se muci neko koga puno volim kako postaje rob svoga tjela kao sto si napisao u tekstu a sa druge strane znam da cu nemati snage da ucinim ni jedan korak koj ce vodjeti ka eutanaziju. I na kraju ako bog kaze da samo on moze da uzme to sto je stvorio zasto po nekad dopusta da se ljudi toliko muce u tom zivotu. Cestitam za temu al mislim da puno ljudi nemaju odgovora na tu temu.
Autor elias — 31 Okt 2007, 10:18
Ja sam za eutanaziju, naravno samo ako su iscrpljena sva moguca resenja za obolelog. Pri tome mislim na SVA resenja, ne samo resenja zvanicne medicine.
Onome ko se muci bez ikakve svrhe treba izaci u susret i olaksati mu odlazak sa ove planete. Telo ce ostati, a energija ce se vec nekako transformisati.
Analogija eutanaziji je abortiranje usled saznanja da ce se beba roditi degenerisana ili sl. Roditelji koji odluce da se rodi beba za koju se unapred zna da ce biti degenerisana su samo sebicni i nista vise.
Protivnici eutanazije takodje - sebicluk. Ne postoji zdravorazuman razlog zasto bi nekoga ostavili da se pakleno muci, i sebe i okolinu, ukoliko se zna da je kraj neizbezan(opet naglasavam, kada su sva ostala resenja iscrpljena). Daleko humanije je osloboditi obolelog muka, uprkos svim moralnim i etickim implikacijama koje nam natura drustvo i crkva.
Ako govorimo u kontekstu ljudskih prava - niko nema pravo da obolelom zabrani zahtev za eutanazijom. Oboleli ima svako pravo da izabere svoj put, ukoliko njegov prvenstveno fizicki zivot vise nema smisla.
Sa druge strane tu je i finansijski aspekat...kada bi se eutanazije vrsile u vecem obimu, to bi bio veliki gubitak za farmaceutsku industriju - smanjivao bi se broj musterija. Njihovo razmisljanje je - zasto nekome prodati jednu inekciju koja mu resava probleme( i ode musterija), kada mu za solidnu kintu mozemo prodavati sredstva koja ce mu produziti agoniju do predsamu smrt.
Svoju majku sam poslednji put video otprilike mesec dana pre nego sto je umrla od raka(bese to davno). Poslednja dva meseca njenog zivota ona je provela moleci caleta i lekare da joj okoncaju muke, znala je da joj spasa nema. Mesecima nije jela maltene nista, ali ne, oni joj nisu udovoljili zahtevu, niti su imali ikakva ovlascenja da urade to. Da je imala snage, sigurno bi sama pocupala sve one cevke (infuzija i morfijum) iz svog tela, i okoncala svoje muke. Najgore mi je u celoj prici bila cinjenica da sam dva meseca pre kevine smrti saznao da joj spasa nema i da samo cekamo kada ce da izdahne...
Autor zaoduh — 31 Okt 2007, 11:09
jako mi je zao zbog svega ovoga sto ste mi ispricali dragi moj zaoduh. silno me potresla ova tvoja prica i zbog svega mi je zao ali stvarno jako zao. Puno puta sam se pitao kako bih ja reagovao u ovakvim situacijama i nikako da dodzem do odgovora. Mislim da ce mi ovaj vas komentar pomoci da dobiem malo sireg pogleda oko ovo jako dirlivo pitanje ali opet ti kazem da mi je stvarno zao sto si morao to ne sebe da okusis na tvoja ledza. puno ti hvala za tvoje komentare i puno pozdrava.
Autor dimitarg — 31 Okt 2007, 13:09
koliko i da pricamo da mozemo mislim da nikako ne mozemo da se odlucimo za eutanaziju kad je u pitanju neko blizi. Puno sam razmisljao kad sam procitao ovaj post i evo resio da ga komentiram. Ali ipak sta i da pomislim opet mi dodze ova misla kako mi mozemo da izigravamo bogove i da odlucujemo kad neko moze da umre. Mislim da je to samo u bozjim rukama. Ma koliko nerko trazio to od nas. Sa druge strane ponwekad se pitam zasto pa opoet toliko patimo u zivotu. Dali ispastamo neke grehove. Stvcarno tvoj post me naveo na puno razmisljanje ali neznam nisam dosao do nikakvog odgovora. pozdrav
Autor tudjinac — 31 Okt 2007, 15:48